Tekst iz kataloga izložbe "Arhitektonske varijacije" održanoj u Galeriji Savremene umetnosti, Aranđelovac 2023.
Ciklus poliptiha, atipičnog formata za dosadašnje stvaralaštvo umetnice Mile Gvardiol, imenovan „Arhitektonske varijacije” – uporište pronalazi u autorkinoj fascinaciji arhitekturom Novog Beograda. Raskošna novobeogradska teritorija proteže se na velikoj površini, na kojoj su podignuti građevinski objekti po uzoru na arhitekturu evropskog modernizma gde se, u isto vreme, uočavaju stilske nekoherentnosti i pluralizam samih autorskih izraza. To je deo grada koji je izgradnju počeo tri godine nakon završetka Drugog Svetskog rata zahvaljujući masovnim kolektivnim radnim akcijama Omladinskih radnih brigada. Impresivno je, da su tokom gradnje, poštovani postulati „Funkcionalnog grada” koje je Le Courbisier postavio 1943. godine u 95 tačaka teksta „Atinske povelje”.
Umetnost već duži niz decenija nije nužno vezana za mimezis, vizuelni umetnici su rasterećeni realističkog prikaza i usmereni su na koncept i intelektualni proces koji se, sve češće, postiže raciom, a ne imitacijom. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je Mila Gvardiol svoj umetnički identitet izgradila na dekodiranju vidljivog sveta koji je okružuje, da ga je uspešno prevela na, njoj blizak likovni jezik forme i boje, apstrahujući sve suvišno. U njenoj slikarskoj praksi, koja se vezuje za geometrijsku apstrakicju, možemo sasvim jasno uočiti polazne motive, oni nisu neprepoznatljivi poput apstraktnih kompozicija K. Maljeviča, L. Moholji-Nađa, P. Mondriana i drugih velikana. Platna ciklusa „Arhitektonske varijacije” predstavljaju stilizovane arihitetkonske objekte koji su po senzibilitetu i odabiru teme, bliskiji Kleeovim akvrelima iz Maroka nego ovde pomenutim eksponentima geometrijske apstrakcije.
U žiži Milinog umetničkog interesovanja, tokom realizacije nove serije slika, opažamo forme baš iz njenog habitata, stambeni kompleksi koji su popularno nazvani - „blokovi”. Opčinjenost novobeogradskim nizovima istovetnih višespratnica umetnica je koristila kao polaznu tačku i u digitalnim printovima „Arhitektonske imaginacije” gde je radila intervencije na fotografiji postupkom digitalne manipulacije. Varirajući u mediju menja se i sam umetnički postupak, pa tako umetnica odlučuje da na platnima, manjeg i srednjeg formata, pomenutog ciklusa „Arhitektonske varijacije”, akrilnom bojom oslika pročišćene forme građevina viđenih iz žablje perspektive. Upravo iz te vizure, dok motiv na delu sagledavamo od dole, stičemo utisak monumentalnosti i grandioznosti objekta, na platnu nam je predstavljen samo fragment, nemamo jasnu sliku o realnoj veličini građevine već je to prepušteno umu posmatrača. Takođe, umetnica nam ne nudi paramentar koji bi nam, komparacijom, olakšao tu percepciju - na kompozicijama je potpuno odsustvo ljudske figure kao i bilo kog drugog elementa. Dela koja čine ovu seriju slika su triptisi i poliptisi, gde autorka, gotovo uvek, repeticijom istog motiva varira boju u tri različita tona. Upravo tim umetničkim postupkom se stiče utisak da je isti objekat slikan pod različitim svetlom, odnosno u različitim delovima dana. U ovom ciklusu slika postoje i izuzeci, triptih sa svetlo-plavim trećim planom koji ima ponovljen i motiv i kolorit – Gvardiol nema potrebu da varira tonalitet boje jer snagu dela postiže baš tom, identičnom repeticijom. Presedan je i poliptih na ružičastoj podlozi, gde četiri platna u nizu grade kompleks arhitektonskih objekata – ni ovde nema upotrebe valera, kolorit građevina koji je sveden na ne-boje izdiže se od intenzivne podloge. Uočavamo da, umetnica, koristeći jake kontraste između plošnih bojenih površina i crne/mrke boje, stvara iluziju prostornosti i na taj način gradi perspektivu i postiže dinamičnost u svojim kompozicijama.
Koncept slika „Arhitektonske varijacije” počiva na pojednostavljivanju postojećih građevinskih objekata koje na, Milinim platnima, dobijaju primesu pre skulptoralnog nego arhitektonskog karaktera. Na delima nema subjektivnog, nema ekspresije, nema ličnog pečata i baš zato je Milino delo blisko Mondrijanovom poimanju „nadindividualne umetnosti” [1]. Oduzimajući efemerno sa konkretnog motiva novobeogradskih blokova, umetnica dolazi do formi univerzalnog grada koji nema svoje lične karakteristike, postaje uniformna građevina bilo kog savremenog urbs-a.
[1] Lazar Trifunović, „Slikarski pravci XX veka”, Jedinstvo – Priština1982. Godine, 67. strana
Dr Miona Marta Marković
Ciklus poliptiha, atipičnog formata za dosadašnje stvaralaštvo umetnice Mile Gvardiol, imenovan „Arhitektonske varijacije” – uporište pronalazi u autorkinoj fascinaciji arhitekturom Novog Beograda. Raskošna novobeogradska teritorija proteže se na velikoj površini, na kojoj su podignuti građevinski objekti po uzoru na arhitekturu evropskog modernizma gde se, u isto vreme, uočavaju stilske nekoherentnosti i pluralizam samih autorskih izraza. To je deo grada koji je izgradnju počeo tri godine nakon završetka Drugog Svetskog rata zahvaljujući masovnim kolektivnim radnim akcijama Omladinskih radnih brigada. Impresivno je, da su tokom gradnje, poštovani postulati „Funkcionalnog grada” koje je Le Courbisier postavio 1943. godine u 95 tačaka teksta „Atinske povelje”.
Umetnost već duži niz decenija nije nužno vezana za mimezis, vizuelni umetnici su rasterećeni realističkog prikaza i usmereni su na koncept i intelektualni proces koji se, sve češće, postiže raciom, a ne imitacijom. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je Mila Gvardiol svoj umetnički identitet izgradila na dekodiranju vidljivog sveta koji je okružuje, da ga je uspešno prevela na, njoj blizak likovni jezik forme i boje, apstrahujući sve suvišno. U njenoj slikarskoj praksi, koja se vezuje za geometrijsku apstrakicju, možemo sasvim jasno uočiti polazne motive, oni nisu neprepoznatljivi poput apstraktnih kompozicija K. Maljeviča, L. Moholji-Nađa, P. Mondriana i drugih velikana. Platna ciklusa „Arhitektonske varijacije” predstavljaju stilizovane arihitetkonske objekte koji su po senzibilitetu i odabiru teme, bliskiji Kleeovim akvrelima iz Maroka nego ovde pomenutim eksponentima geometrijske apstrakcije.
U žiži Milinog umetničkog interesovanja, tokom realizacije nove serije slika, opažamo forme baš iz njenog habitata, stambeni kompleksi koji su popularno nazvani - „blokovi”. Opčinjenost novobeogradskim nizovima istovetnih višespratnica umetnica je koristila kao polaznu tačku i u digitalnim printovima „Arhitektonske imaginacije” gde je radila intervencije na fotografiji postupkom digitalne manipulacije. Varirajući u mediju menja se i sam umetnički postupak, pa tako umetnica odlučuje da na platnima, manjeg i srednjeg formata, pomenutog ciklusa „Arhitektonske varijacije”, akrilnom bojom oslika pročišćene forme građevina viđenih iz žablje perspektive. Upravo iz te vizure, dok motiv na delu sagledavamo od dole, stičemo utisak monumentalnosti i grandioznosti objekta, na platnu nam je predstavljen samo fragment, nemamo jasnu sliku o realnoj veličini građevine već je to prepušteno umu posmatrača. Takođe, umetnica nam ne nudi paramentar koji bi nam, komparacijom, olakšao tu percepciju - na kompozicijama je potpuno odsustvo ljudske figure kao i bilo kog drugog elementa. Dela koja čine ovu seriju slika su triptisi i poliptisi, gde autorka, gotovo uvek, repeticijom istog motiva varira boju u tri različita tona. Upravo tim umetničkim postupkom se stiče utisak da je isti objekat slikan pod različitim svetlom, odnosno u različitim delovima dana. U ovom ciklusu slika postoje i izuzeci, triptih sa svetlo-plavim trećim planom koji ima ponovljen i motiv i kolorit – Gvardiol nema potrebu da varira tonalitet boje jer snagu dela postiže baš tom, identičnom repeticijom. Presedan je i poliptih na ružičastoj podlozi, gde četiri platna u nizu grade kompleks arhitektonskih objekata – ni ovde nema upotrebe valera, kolorit građevina koji je sveden na ne-boje izdiže se od intenzivne podloge. Uočavamo da, umetnica, koristeći jake kontraste između plošnih bojenih površina i crne/mrke boje, stvara iluziju prostornosti i na taj način gradi perspektivu i postiže dinamičnost u svojim kompozicijama.
Koncept slika „Arhitektonske varijacije” počiva na pojednostavljivanju postojećih građevinskih objekata koje na, Milinim platnima, dobijaju primesu pre skulptoralnog nego arhitektonskog karaktera. Na delima nema subjektivnog, nema ekspresije, nema ličnog pečata i baš zato je Milino delo blisko Mondrijanovom poimanju „nadindividualne umetnosti” [1]. Oduzimajući efemerno sa konkretnog motiva novobeogradskih blokova, umetnica dolazi do formi univerzalnog grada koji nema svoje lične karakteristike, postaje uniformna građevina bilo kog savremenog urbs-a.
[1] Lazar Trifunović, „Slikarski pravci XX veka”, Jedinstvo – Priština1982. Godine, 67. strana
Dr Miona Marta Marković
Tekst online izložbe "Kuda idemo ka čemu težimo?" u organizaciji Kulturnog centra Vršac 2021.
Naizgled dve nespojive serije slika Mile Gvardiol, Raskršća i Stepenice, koliko god bile stilski oprečne, imaju mnogo zajedničkog – dualno dekodiranje, monumentalni stil, lišenost ljudske figure i dovođenje posmatrača pred odluku. Obe slikarske faze svoje temelje grade kako u istoriji tako i u religiji, a njihova simbolika kroz vekove postala je već prepoznatiljiva. Večita retorička pitanja koja prate čoveka kroz istoriju: ko smo, kuda idemo i čemu težimo – odogovor pokušavaju da pronađu u filozofiji i umetnosti kao i u tradiciji i religiji. Polazeći od egzotičnog sveta Paul Gauguin-a i slike čiji naslov na francuskom jeziku čitamo u gornjem levom uglu platna D'où Venons Nous / Que Sommes Nous / Où Allons Nous (prev. “Odakle dolazimo/Ko smo/Kuda idemo”), Gvardiol interpretira svojim prepoznatljivim rukopisom u jednom novom i savremenom obliku.
Analizirajući forme Milinih dela ciklusa Raskšća i Stepenice, sasvim je jasno da autorka fascinaciju pronalazi u arhitekturi, od nje pozajmljuje geometrijske forme koje modifikuje i gradi svoje kompozicije. Na njenim platnima, geometrija je samo polazište za proces kontemplacije na temu raskšća/stepenica ili pak nekih drugih životnih pitanja i dilema. Dela iz pomenutih serija slika čine platna velikih dimenzija koje umetnica namerno bira jer na taj način uključuje u svoj rad i samog posmatrača. Neminovno, mi publika, postajemo deo kompozicije dok analiziramo plošne forme, bez traga poteza četke, koje se protežu i van ivica platna. Umetnica slike gradi kroz minimalistički pristup, bez prisustva senki i valera, a u trodimenzionalni prostor uvodi nas veštim, gotovo renesansnim, perspektivnim skraćenjima. Slike ciklusa Raskšća predhode seriji Stepenice, karakterišu ih “meke” geometrijske forme i raskošan kolorit dok se platna iz faze Stepenice mogu definisati kao “tvrđa” geometrija redukovog kolorita, oštrija u izrazu i realnističnija u motivu.
Pored tehničkih veština kojima Miline slike plene publiku, njihova možda još veća mistična vrednost je sposobnost da posmatrača stave u situaciju da postavlja pitanja vezana za odluke i stremljenja. I Raskšća i Stepenice prave sponu između onoga što je prošlost i onoga što tek dolazi i obe serije sadrže dualnost u samoj interpreatciji, večitu nedoumicu: da li se penjemo ili silazimo, da li se sastajemo ili rastajemo? Možemo analizirati i zaključiti da nas, i na jednom i na drugom putu odnosno stepenici, očekuje neizvesno i nepoznato, a pitanje koje se postavlja je koji ćemo put mi za sebe odabrati. Miline slike nam daju mogućnost izbora i odluke, direktno smo uključeni u umetničko delo i upravo to u nama stvara osećaj bliskosti sa njenim delima.
Dr. Miona Marta Marković, akademski slikar i istoričar umetnosti
Naizgled dve nespojive serije slika Mile Gvardiol, Raskršća i Stepenice, koliko god bile stilski oprečne, imaju mnogo zajedničkog – dualno dekodiranje, monumentalni stil, lišenost ljudske figure i dovođenje posmatrača pred odluku. Obe slikarske faze svoje temelje grade kako u istoriji tako i u religiji, a njihova simbolika kroz vekove postala je već prepoznatiljiva. Večita retorička pitanja koja prate čoveka kroz istoriju: ko smo, kuda idemo i čemu težimo – odogovor pokušavaju da pronađu u filozofiji i umetnosti kao i u tradiciji i religiji. Polazeći od egzotičnog sveta Paul Gauguin-a i slike čiji naslov na francuskom jeziku čitamo u gornjem levom uglu platna D'où Venons Nous / Que Sommes Nous / Où Allons Nous (prev. “Odakle dolazimo/Ko smo/Kuda idemo”), Gvardiol interpretira svojim prepoznatljivim rukopisom u jednom novom i savremenom obliku.
Analizirajući forme Milinih dela ciklusa Raskšća i Stepenice, sasvim je jasno da autorka fascinaciju pronalazi u arhitekturi, od nje pozajmljuje geometrijske forme koje modifikuje i gradi svoje kompozicije. Na njenim platnima, geometrija je samo polazište za proces kontemplacije na temu raskšća/stepenica ili pak nekih drugih životnih pitanja i dilema. Dela iz pomenutih serija slika čine platna velikih dimenzija koje umetnica namerno bira jer na taj način uključuje u svoj rad i samog posmatrača. Neminovno, mi publika, postajemo deo kompozicije dok analiziramo plošne forme, bez traga poteza četke, koje se protežu i van ivica platna. Umetnica slike gradi kroz minimalistički pristup, bez prisustva senki i valera, a u trodimenzionalni prostor uvodi nas veštim, gotovo renesansnim, perspektivnim skraćenjima. Slike ciklusa Raskšća predhode seriji Stepenice, karakterišu ih “meke” geometrijske forme i raskošan kolorit dok se platna iz faze Stepenice mogu definisati kao “tvrđa” geometrija redukovog kolorita, oštrija u izrazu i realnističnija u motivu.
Pored tehničkih veština kojima Miline slike plene publiku, njihova možda još veća mistična vrednost je sposobnost da posmatrača stave u situaciju da postavlja pitanja vezana za odluke i stremljenja. I Raskšća i Stepenice prave sponu između onoga što je prošlost i onoga što tek dolazi i obe serije sadrže dualnost u samoj interpreatciji, večitu nedoumicu: da li se penjemo ili silazimo, da li se sastajemo ili rastajemo? Možemo analizirati i zaključiti da nas, i na jednom i na drugom putu odnosno stepenici, očekuje neizvesno i nepoznato, a pitanje koje se postavlja je koji ćemo put mi za sebe odabrati. Miline slike nam daju mogućnost izbora i odluke, direktno smo uključeni u umetničko delo i upravo to u nama stvara osećaj bliskosti sa njenim delima.
Dr. Miona Marta Marković, akademski slikar i istoričar umetnosti
"Od apstraktnog do realnog", Večernje novosti, Kulturna strana - Likovna kritika povodom izložbe "Quo vadis?" u Prodajnoj galeriji Beograd, Beograd 2020.
Nove slike Mile Gvardiol (Beograd, 1979), profesorke na dva umetnička fakulteta, u Beogradu na Fakultetu primenjenih umetnosti i u Sremskoj Kamenici, mogu se razumeti dvojako, kao dva odvojena estetička sistema, paradoksalno ili ne, sjedinjena slikom. Još je Vasilij Kandinski čvrsto ubeđen (prenebregnuvši iracionalizam nadrealizma koji nije bilo teško predvideti) pisao da će u budućnosti postojati samo „veliki realizam i velika apstrakcija”. Zbilja bi se cela (post)moderna umetnost mogla vrednovati kao problematizacija te dve ključne paradigme, kao kretanje od figure ka nepredmetnom i nazad, kao veliki raspon ideja i likovnih rešenja, najčešće međusobno isključivih. Slikarka Gvardiol u novom delu svog opusa nastoji da prevaziđe te ključne razlike, suprotnosti realizma i apstrakcije, u svojevrsnoj sintezi tih osnovnih stilskih formacija, koje postoje mnogo pre pojave moderne umetnosti.
Njena se dela mogu shvatiti dvostruko, kao samostalni, apstraktni govor slike u čistom likovnom stanju i kao realizam, odraz stvarnosti, tačnije, njeno tumačenje, jer nije reč o banalizovanju u vidu (hiper)realnog. To bi možda bilo i opšte mesto u sagledavanju ovih platana da izložba nije posebna po uvođenju momenta stvarnosti, isečka realnog sveta, koji je u ranijim ostvarenjima bio tek povod ili daleki odraz u njenim apstrakcijama. Pošla je od večnog motiva stepenica a stigla do slike izrazitih likovnih kvaliteta čistih linija, promišljenih kompozicija, pastelnog kolorita i iz današnje umetnosti prognane renesansne problematike perspektive i skraćenja. Bez prisustva senki i trodimenzionalnosti, naglašene mimetičnosti i definisanja stvarnog prizora Mila Gvardiol razvija samostalne moći slike kao proizvoda svečanog čina stvaranja, zato su njene boje tako pročišćene i oduhovljene. Tu gde je prisutan predmet, arhitektonski element (stepenište), negde u pozadini je i figura, čovek, kao nevidljivi sjedinitelj i davalac smisla. Slikarka je sada možda i na prekretnici, svakako dalje humanizuje svoje apstraktne slike dugih linija, čistih površina i naglašenih dijagonala. Ulazeći diskretno u predmetno ne želi da se mnogo intimizuje sa njim, ona nije slikarka atmosfere koja vodi nekom uosećavanju i povišenim emocijama. Cerebralno, hladno i sa neophodnom udaljenošću ispituje svojstva predmetnog i arhitektonskog na slici, između podražavanja stvarnosti i konceptualnog. Time nastoji da preispita same osnove daljeg mogućeg prisustva slike, njenu harizmatičnost, koja magično treba da prevlada silnu poplavu, inflaciju, piktureju savremene vizuelnosti medijskih i ideoloških slika. Digitalnom mulju elektroapokalipse, prevlasti tehnorobotskog od nano do mega struktura, slika rađena rukom može da se suprotstavi samo magičnošću i/ili nadmoćnom izvođačkom tehnikom, što Mila Gvardiol uvek ima u vidu.
Dejan Djorić, likovni kritičar i esejista
Nove slike Mile Gvardiol (Beograd, 1979), profesorke na dva umetnička fakulteta, u Beogradu na Fakultetu primenjenih umetnosti i u Sremskoj Kamenici, mogu se razumeti dvojako, kao dva odvojena estetička sistema, paradoksalno ili ne, sjedinjena slikom. Još je Vasilij Kandinski čvrsto ubeđen (prenebregnuvši iracionalizam nadrealizma koji nije bilo teško predvideti) pisao da će u budućnosti postojati samo „veliki realizam i velika apstrakcija”. Zbilja bi se cela (post)moderna umetnost mogla vrednovati kao problematizacija te dve ključne paradigme, kao kretanje od figure ka nepredmetnom i nazad, kao veliki raspon ideja i likovnih rešenja, najčešće međusobno isključivih. Slikarka Gvardiol u novom delu svog opusa nastoji da prevaziđe te ključne razlike, suprotnosti realizma i apstrakcije, u svojevrsnoj sintezi tih osnovnih stilskih formacija, koje postoje mnogo pre pojave moderne umetnosti.
Njena se dela mogu shvatiti dvostruko, kao samostalni, apstraktni govor slike u čistom likovnom stanju i kao realizam, odraz stvarnosti, tačnije, njeno tumačenje, jer nije reč o banalizovanju u vidu (hiper)realnog. To bi možda bilo i opšte mesto u sagledavanju ovih platana da izložba nije posebna po uvođenju momenta stvarnosti, isečka realnog sveta, koji je u ranijim ostvarenjima bio tek povod ili daleki odraz u njenim apstrakcijama. Pošla je od večnog motiva stepenica a stigla do slike izrazitih likovnih kvaliteta čistih linija, promišljenih kompozicija, pastelnog kolorita i iz današnje umetnosti prognane renesansne problematike perspektive i skraćenja. Bez prisustva senki i trodimenzionalnosti, naglašene mimetičnosti i definisanja stvarnog prizora Mila Gvardiol razvija samostalne moći slike kao proizvoda svečanog čina stvaranja, zato su njene boje tako pročišćene i oduhovljene. Tu gde je prisutan predmet, arhitektonski element (stepenište), negde u pozadini je i figura, čovek, kao nevidljivi sjedinitelj i davalac smisla. Slikarka je sada možda i na prekretnici, svakako dalje humanizuje svoje apstraktne slike dugih linija, čistih površina i naglašenih dijagonala. Ulazeći diskretno u predmetno ne želi da se mnogo intimizuje sa njim, ona nije slikarka atmosfere koja vodi nekom uosećavanju i povišenim emocijama. Cerebralno, hladno i sa neophodnom udaljenošću ispituje svojstva predmetnog i arhitektonskog na slici, između podražavanja stvarnosti i konceptualnog. Time nastoji da preispita same osnove daljeg mogućeg prisustva slike, njenu harizmatičnost, koja magično treba da prevlada silnu poplavu, inflaciju, piktureju savremene vizuelnosti medijskih i ideoloških slika. Digitalnom mulju elektroapokalipse, prevlasti tehnorobotskog od nano do mega struktura, slika rađena rukom može da se suprotstavi samo magičnošću i/ili nadmoćnom izvođačkom tehnikom, što Mila Gvardiol uvek ima u vidu.
Dejan Djorić, likovni kritičar i esejista
Tekst iz kataloga izložbe "Quo vadis?" u Prodajnoj galeriji Beograd, 2020.
Nova serija slika, plodnog likovnog opusa Mile Gvardiol, imenovana “Quo vadis”, kao ključni motiv ima stepenice i potvrđuje fasciniranost autorke za savremeno, kako u formi tako i u izražaju. Biografski posmatrano Mila je predstavnica srednje generacije već afirmisanih beogradskih vizuelnih umetnika koja je u stalnom preispitivanju stvari i odnosa iz svoje najbliže okoline. Ona pre svega oseća a potom i prenosi, u različitim likovnim tehnikama, impresije iz njoj bliskog života dovodeći gledaoca pred odluku. Urbani motivi Milinih dela ne samo da fasciniraju zbog svoje kompleksnosti, grandioznosti i dimenzija nego i zbog magijske moći da nas opčine i uvedu u sliku tražeći od nas ucešće. Ne možemo ostati indiferentni, naš pogled uvek nađe smer/pravac ili liniju koje će nastaviti da prati do samih ivica platna, pa i dalje...
Lingvistički analizirano, naziv ovog Milinog perioda, ima korene u drevnoj legendi prema kojoj Sv. Petar, napuštajući Rim kako bi izbegao mučeništvo, ima viziju Hrista i uplašen ga upita “Quo vadis, Domine?”/”Kuda ideš, Gospode?”. Sasvim je jasno da se umetnica interesuje za simbologiju stepenica, da je istražila istoriju i značenje i da je privlači upravo njihova dualnost i nedoumica da li se penjemo ili silazimo. Arhitektonski posmatrano, stepenice su konstruktivni element pomoću koga vertikalno ujedinjujemo prostore različitih nivoa, a ove Miline mogu se emotivno čitati kao stepenice naše duše. Spona između onog što je prošlo i onog što iščekujemo na svom putu, spoj različitih odluka i stanja – skalinate kao univerzalni simbol naših uspona i padova. Posmatrajući dela serije “Quo vadis” uočavamo da se umetnica vešto poigrava sa našim postojanjem u prostoru i vremenu jer nam uvek nudi detalj stepeništa, nemamo mogućnost da sagledamo čitavu arhitektonsku konstrukciju. Gledalac mora da se usmeri na “hic et nunc”, na ovaj dati trenutak svog postojanja, apstrahovana je kako prošlost tako i budućnost. Na platnima velikog formata Mila oslikava fragmente stepenica poput frame-a i dok ih posmatramo imamo osećaj da oni ne miruju već trepere poput Calder-ovih skulptura. Kompleksnost motiva ogleda se i u tome što je njegovo dekodifikovanje ambivalentno, može da se odnosi na metaforično kretanje ali i na realno, fičiko. Pored toga, u zavisnosti od našeg gledišta, stepenice imaju moć da istovremeno sadrže dve struje u sebi, simbioza su uspona i pada. Rešenje vizuelne zagonetke je u oku posmatrača kao i odluka da li će se opredeliti za konformistički put ili onaj teži, antikonformistički.
U delima “Quo vadis” Mila nam nudi više mogućnosti: konstantno stremljenje ka višim nivoima, ciljevima i putevima, vraćanje na poznato i već viđeno ili pak nekretanje i ostajanje u sadašnjem vremenu. Ponekad je neminovno otići i korak unazad da bi se smelije zakoračilo u budućnost, “silazak” i stagniranje nisu nužno simboli degradacije i propadanja. Ukoliko instiktivno “pretrčite” Miline stepenice pogledom, nepogrešivo ćete znati koji je vaš put.
Dr. Miona Marta Marković, akademski slikar i istoričar umetnosti
Nova serija slika, plodnog likovnog opusa Mile Gvardiol, imenovana “Quo vadis”, kao ključni motiv ima stepenice i potvrđuje fasciniranost autorke za savremeno, kako u formi tako i u izražaju. Biografski posmatrano Mila je predstavnica srednje generacije već afirmisanih beogradskih vizuelnih umetnika koja je u stalnom preispitivanju stvari i odnosa iz svoje najbliže okoline. Ona pre svega oseća a potom i prenosi, u različitim likovnim tehnikama, impresije iz njoj bliskog života dovodeći gledaoca pred odluku. Urbani motivi Milinih dela ne samo da fasciniraju zbog svoje kompleksnosti, grandioznosti i dimenzija nego i zbog magijske moći da nas opčine i uvedu u sliku tražeći od nas ucešće. Ne možemo ostati indiferentni, naš pogled uvek nađe smer/pravac ili liniju koje će nastaviti da prati do samih ivica platna, pa i dalje...
Lingvistički analizirano, naziv ovog Milinog perioda, ima korene u drevnoj legendi prema kojoj Sv. Petar, napuštajući Rim kako bi izbegao mučeništvo, ima viziju Hrista i uplašen ga upita “Quo vadis, Domine?”/”Kuda ideš, Gospode?”. Sasvim je jasno da se umetnica interesuje za simbologiju stepenica, da je istražila istoriju i značenje i da je privlači upravo njihova dualnost i nedoumica da li se penjemo ili silazimo. Arhitektonski posmatrano, stepenice su konstruktivni element pomoću koga vertikalno ujedinjujemo prostore različitih nivoa, a ove Miline mogu se emotivno čitati kao stepenice naše duše. Spona između onog što je prošlo i onog što iščekujemo na svom putu, spoj različitih odluka i stanja – skalinate kao univerzalni simbol naših uspona i padova. Posmatrajući dela serije “Quo vadis” uočavamo da se umetnica vešto poigrava sa našim postojanjem u prostoru i vremenu jer nam uvek nudi detalj stepeništa, nemamo mogućnost da sagledamo čitavu arhitektonsku konstrukciju. Gledalac mora da se usmeri na “hic et nunc”, na ovaj dati trenutak svog postojanja, apstrahovana je kako prošlost tako i budućnost. Na platnima velikog formata Mila oslikava fragmente stepenica poput frame-a i dok ih posmatramo imamo osećaj da oni ne miruju već trepere poput Calder-ovih skulptura. Kompleksnost motiva ogleda se i u tome što je njegovo dekodifikovanje ambivalentno, može da se odnosi na metaforično kretanje ali i na realno, fičiko. Pored toga, u zavisnosti od našeg gledišta, stepenice imaju moć da istovremeno sadrže dve struje u sebi, simbioza su uspona i pada. Rešenje vizuelne zagonetke je u oku posmatrača kao i odluka da li će se opredeliti za konformistički put ili onaj teži, antikonformistički.
U delima “Quo vadis” Mila nam nudi više mogućnosti: konstantno stremljenje ka višim nivoima, ciljevima i putevima, vraćanje na poznato i već viđeno ili pak nekretanje i ostajanje u sadašnjem vremenu. Ponekad je neminovno otići i korak unazad da bi se smelije zakoračilo u budućnost, “silazak” i stagniranje nisu nužno simboli degradacije i propadanja. Ukoliko instiktivno “pretrčite” Miline stepenice pogledom, nepogrešivo ćete znati koji je vaš put.
Dr. Miona Marta Marković, akademski slikar i istoričar umetnosti
Tekst sa otvaranja izložbe "Raskršća" u Galeriji Savremene likovne umetnosti Niš - Paviljon u Tvrđavi.
Mila Gvardiol se prvi put predstavila niškoj likovnoj publici 2010. godine izložbom slika iz ciklusa Repeticije. Ovog puta umetnica nam predstavlja ciklus pod nazivom „RASKRĆŠA“ koji razvija poslednjih par godina, obogaćujući postakvu i najnovijim radovima. Slike iz ovog ciklusa na metaforičan način tretiraju pitanje mentalno – emotivnih „raskršća“, trenutke razrešavanja individualnih dilema, donošenja odluka i biranja životnih puteva. Mrežom pravih i polukružnih linija koje su paralelne ili se međusobno seku i ukrštaju, prizorom koji asocira na raskrsnice autopuveta megalopolisa, umetnica vizualizuje temu kojom se bavi. Naslikani prizor kadrira tako da odaje utisak širenja i izvan granica platna.
Slikarski opus Mile Gvardiol pripada duhu geometrijske apstrakcije odnosno nastavlja put kojim su u srpskom slikarstvu išli Miodrag Protić, Aleksandar Tomašević i Stojan Ćelić. Kako sama umetnica kaže - Njeni predhodni ciklusi, uz primenu principa ponavljanja podrazumevali su dominantno istraživanje forme i boje a ciklusom „Raskršća“ likovnu problematiku proširuje i na pitanje prostora. Dok su početna dela ovog ciklusa slikana registom hladnih boja na monohromnom tamnom fonu, postepenom kolorističkom i geometrijskom razradom , umnožavanjem planova, uvođenjem segmenata neba ili flore, umetnica postiže efekat prostornog iluzinizma složene virtuelne građe. Razvojem linearnog i bojenog sloja slike početne asocijativnost slabi ali jača utisak dinamizma i energije unutrašnjeg polja slike.
Sam likovni jezik Mile Gvardiol počiva na dobro poznatim elementima (igri linija, ritma,boje) koji nisu upotrebljeni bučno već su pretvoreni u sofisticiran, biranim terminima koncipiran vizuelni govor, podržan perfekcijom neposredne realizacije.
Milica Todorović, istoričar umetnosti, kustos Galerije Savremne likovne umetnosti Niš
Mila Gvardiol se prvi put predstavila niškoj likovnoj publici 2010. godine izložbom slika iz ciklusa Repeticije. Ovog puta umetnica nam predstavlja ciklus pod nazivom „RASKRĆŠA“ koji razvija poslednjih par godina, obogaćujući postakvu i najnovijim radovima. Slike iz ovog ciklusa na metaforičan način tretiraju pitanje mentalno – emotivnih „raskršća“, trenutke razrešavanja individualnih dilema, donošenja odluka i biranja životnih puteva. Mrežom pravih i polukružnih linija koje su paralelne ili se međusobno seku i ukrštaju, prizorom koji asocira na raskrsnice autopuveta megalopolisa, umetnica vizualizuje temu kojom se bavi. Naslikani prizor kadrira tako da odaje utisak širenja i izvan granica platna.
Slikarski opus Mile Gvardiol pripada duhu geometrijske apstrakcije odnosno nastavlja put kojim su u srpskom slikarstvu išli Miodrag Protić, Aleksandar Tomašević i Stojan Ćelić. Kako sama umetnica kaže - Njeni predhodni ciklusi, uz primenu principa ponavljanja podrazumevali su dominantno istraživanje forme i boje a ciklusom „Raskršća“ likovnu problematiku proširuje i na pitanje prostora. Dok su početna dela ovog ciklusa slikana registom hladnih boja na monohromnom tamnom fonu, postepenom kolorističkom i geometrijskom razradom , umnožavanjem planova, uvođenjem segmenata neba ili flore, umetnica postiže efekat prostornog iluzinizma složene virtuelne građe. Razvojem linearnog i bojenog sloja slike početne asocijativnost slabi ali jača utisak dinamizma i energije unutrašnjeg polja slike.
Sam likovni jezik Mile Gvardiol počiva na dobro poznatim elementima (igri linija, ritma,boje) koji nisu upotrebljeni bučno već su pretvoreni u sofisticiran, biranim terminima koncipiran vizuelni govor, podržan perfekcijom neposredne realizacije.
Milica Todorović, istoričar umetnosti, kustos Galerije Savremne likovne umetnosti Niš
"Apstrakcija raskršća", dnevne novine Danas, Kulturna strana - Likovna kritika povodom izložbe "Raskršća" u Galeriji ULUS, Beograd 2016.
Novi ciklus "Raskršća", iako se dosta razlikuje od prethodnih, jer je jasnijih jednostavnijih oblika kao i ukupne formalne strukture, i sa ublaženim i svedenijim koloritom, ipak je veran postupku naglašene geometrizacije. Svoju homogenost izložba nazvana "Raskršća" ne duguje samo svom objedinjenom tematsko-motivskom sloju. Jer i zaokruženi tematski ciklusi nisu uvek toliko koherentni i povezani, pošto mogu biti manje-više heterogeni u sadržajnom, idejnom i u formalno likovnom smislu. Međutim, naglašena geometrizacija "Raskršća" Mile Gvardiol potpuno je u funkciji naziva izložbe, primerena i u idejnom i u tematskom smislu. Geometrijskim apstrahovanjem autorka temu i značenje "Raskršća" svodi na svoju suštinu. To nisu moguća pesničko-poetička, filozofska, simbolička, kao ni manje-više realistička ili ekspresionistička "Raskršća". Ona su u viđenjima M. Gvardiol postupkom geometrijskog apstrahovanja potpuno svedena, oblikovno očišćena od svega suvišnog; ona su gotovo puristički ogoljena, po principu "minimalnim sredstvima postići maksimum izraza". Putevi redukovani na svetle, bele ili obojene pravilne trake koje se perspektivno udaljavaju, sužavaju i zavijaju u raznim pravcima pod različitim uglovima, istovremeno se ukrštaju i preklapaju stvarajući jedan dubinski slojevit prostor. Pozadine su uglavnom tamne da bi istakle oblike i kretanje traka koje su većinom svetle, bele, ali u nekim slikama i delimično obojene i intenzivnim koloritom.
Kad ne bismo znali da su to manje više složeno i gusto ukrštene putne trake gazela naglašeno urbaniziranih prostora, mislili bismo da su te slike čiste apstrakcije. I ovako, ako zaboravimo njihov tematsko motivski sloj, možemo ih posmatrati samo kao ritmove i pokrete trakastih oblika i boja u prostoru, ili kao dinamiku "linija sila" (likovni pojam futurizma) u prostoru čiji se segmenti sukobljavaju ili sadejstvuju kroz često krajnje složene dinamičke odnose. Slike su izvedene adekvatno izabranom akrilik tehnikom na platnu, kao i stilski doslednom, vrlo preciznom i čistom zanatsko tehničkom egzekucijom. Da bi razbila mogući doživljaj monotonije ove izložbe, Mila Gvardiol se poigrava bojama, a na nekim slikama uvodi u međuprostore zadnjeg plana segmente stilizovane flore ili oblaka. Takođe, kao kontrasnu protivtežu brojnim zakrivljenim, Mila uvodi i prave linije. To je jedno sasvim promišljeno, prostudirano i kultivisano slikarstvo.
Balša Rajčević, vajar, slikar, istoričar i likovni kritičar
Novi ciklus "Raskršća", iako se dosta razlikuje od prethodnih, jer je jasnijih jednostavnijih oblika kao i ukupne formalne strukture, i sa ublaženim i svedenijim koloritom, ipak je veran postupku naglašene geometrizacije. Svoju homogenost izložba nazvana "Raskršća" ne duguje samo svom objedinjenom tematsko-motivskom sloju. Jer i zaokruženi tematski ciklusi nisu uvek toliko koherentni i povezani, pošto mogu biti manje-više heterogeni u sadržajnom, idejnom i u formalno likovnom smislu. Međutim, naglašena geometrizacija "Raskršća" Mile Gvardiol potpuno je u funkciji naziva izložbe, primerena i u idejnom i u tematskom smislu. Geometrijskim apstrahovanjem autorka temu i značenje "Raskršća" svodi na svoju suštinu. To nisu moguća pesničko-poetička, filozofska, simbolička, kao ni manje-više realistička ili ekspresionistička "Raskršća". Ona su u viđenjima M. Gvardiol postupkom geometrijskog apstrahovanja potpuno svedena, oblikovno očišćena od svega suvišnog; ona su gotovo puristički ogoljena, po principu "minimalnim sredstvima postići maksimum izraza". Putevi redukovani na svetle, bele ili obojene pravilne trake koje se perspektivno udaljavaju, sužavaju i zavijaju u raznim pravcima pod različitim uglovima, istovremeno se ukrštaju i preklapaju stvarajući jedan dubinski slojevit prostor. Pozadine su uglavnom tamne da bi istakle oblike i kretanje traka koje su većinom svetle, bele, ali u nekim slikama i delimično obojene i intenzivnim koloritom.
Kad ne bismo znali da su to manje više složeno i gusto ukrštene putne trake gazela naglašeno urbaniziranih prostora, mislili bismo da su te slike čiste apstrakcije. I ovako, ako zaboravimo njihov tematsko motivski sloj, možemo ih posmatrati samo kao ritmove i pokrete trakastih oblika i boja u prostoru, ili kao dinamiku "linija sila" (likovni pojam futurizma) u prostoru čiji se segmenti sukobljavaju ili sadejstvuju kroz često krajnje složene dinamičke odnose. Slike su izvedene adekvatno izabranom akrilik tehnikom na platnu, kao i stilski doslednom, vrlo preciznom i čistom zanatsko tehničkom egzekucijom. Da bi razbila mogući doživljaj monotonije ove izložbe, Mila Gvardiol se poigrava bojama, a na nekim slikama uvodi u međuprostore zadnjeg plana segmente stilizovane flore ili oblaka. Takođe, kao kontrasnu protivtežu brojnim zakrivljenim, Mila uvodi i prave linije. To je jedno sasvim promišljeno, prostudirano i kultivisano slikarstvo.
Balša Rajčević, vajar, slikar, istoričar i likovni kritičar
Dopunjeno izdanje predgovora za katalog izložbe "Raskršća" u Galeriji ULUS, Beograd 2016.
Počev od njujorške škole preko minimal-arta, (primerice, Franka Stele) pa do umetnika sa ovih prostora kao što su Miodrag B. Protić, Aleksandar Tomašević, Julije Knifer ili Radomir Damnjanović Damnjan, geometrijska apstrakcija otvorila je nesaglediva područja izražajnih likovnih mogućnosti. Poetski i vizuelni efekti prisutni na ranijim slikama Mile Gvardiol (recimo na onim radovima iz ciklusa „Predeli duše“) sada su evoluirali u pročišćen mentalni prostor koji upravo nosi iskustvo geometrijske apstrakcije. Tople, lirske kadence iz prethodnog slikarskog bavljenja ove umetnice, sada je prevladao koncept matematičkog mišljenja koji poštuje purističke ideale čistoće i egzaktnosti, mir i harmoniju likovnih struktura, te usaglašenost prostornih planova. No, geometrija je za Milu Gvardiol samo polazište za proces poosobljene slikarske kontemplacije na temu raskršća.
Na simboličnom i amblemskom nivou, raskršće jeste važno kultno, obredno i mitološko-magijsko mesto kod mnogih indoevropskih naroda. To je epifanijski prostor pribiranja, središte sveta odakle se pružaju zacrtani putevi. Na raskršću nam se valja zamisliti i sabrati se iznutra. Sa raskršća se odlazi u nepoznato, odatle počinje pustolovina.
Poliptisi Mile Gvardiol ukazuju na simboličku važnost raskršća. Jer, nisu li naša bića raskršća na kojima se suočavaju različiti aspekti naših identiteta? Sklona egzaktnoj opservaciji i analizi, Mila Gvardiol izbegla je opšta mesta i ikoničke patente geometrijske apstrakcije tako što je aktivirala individualnu mitologiju i ispovest unutrašnjeg vida. Ona, dakle, predočava unutrašnje duhovno i duševno raskršće i tako posmatraču osetljivog duhovnog sastava otvara nove likovne obzore prostorno-iluzionističke fenomenalnosti. Slikarsko polje ovde je sabirno mesto, raskrsnica, poligon, fundus mogućih puteva. To je mentalni i imaginativni prostor otvorenih i ogoljenih unutrašnjih cesti. Beli i sivi putevi koji se prepliću na crnom mat tonu imaju sugestivnost nečeg vitalistički pokretljivog. Jednom autonomnom znakovnošću ovde je dinamizovano slikarsko polje koje u sebi nosi i nečeg od dalekog odjeka Ešerovih iluzionističkih, grafičkih metamorfoza.
U radovima Mile Gvardiol novijeg datuma prisutan je jedan drugačiji, raskošniji hromatski kod, a time i usložnjena igra odjeka i saglasnosti, koja, što je najlepše, nije narušila formu i karakter harmonije. Oblaci su nova, neočekivana pojava u inače uigranom oblikovanju slikarskog polja. Po liniji magije ekstrema Mila Gvardiol na pojedinim slikama uvodi u svoj opsesivni svet nediferencirane elemente kumulativnih oblaka koji sugerišu nejasne i prilično neodređene perspektive.
Na svojim stabilno i konsekventno oblikovanim poliptisima koji nikako nisu oslobođeni od inspirativnog podstreka vidljive stvarnosti, emocionalna suzdržljivost dovedena je do egzaktnosti. Sačuvavši svoje jasno estetsko mišljenje i integritet apstraktne sinteze, Mila Gvardiol pronašla je svoju intimnu psihološku dispoziciju.
Dragan Danilov, kritičar, pesnik, esejista
Počev od njujorške škole preko minimal-arta, (primerice, Franka Stele) pa do umetnika sa ovih prostora kao što su Miodrag B. Protić, Aleksandar Tomašević, Julije Knifer ili Radomir Damnjanović Damnjan, geometrijska apstrakcija otvorila je nesaglediva područja izražajnih likovnih mogućnosti. Poetski i vizuelni efekti prisutni na ranijim slikama Mile Gvardiol (recimo na onim radovima iz ciklusa „Predeli duše“) sada su evoluirali u pročišćen mentalni prostor koji upravo nosi iskustvo geometrijske apstrakcije. Tople, lirske kadence iz prethodnog slikarskog bavljenja ove umetnice, sada je prevladao koncept matematičkog mišljenja koji poštuje purističke ideale čistoće i egzaktnosti, mir i harmoniju likovnih struktura, te usaglašenost prostornih planova. No, geometrija je za Milu Gvardiol samo polazište za proces poosobljene slikarske kontemplacije na temu raskršća.
Na simboličnom i amblemskom nivou, raskršće jeste važno kultno, obredno i mitološko-magijsko mesto kod mnogih indoevropskih naroda. To je epifanijski prostor pribiranja, središte sveta odakle se pružaju zacrtani putevi. Na raskršću nam se valja zamisliti i sabrati se iznutra. Sa raskršća se odlazi u nepoznato, odatle počinje pustolovina.
Poliptisi Mile Gvardiol ukazuju na simboličku važnost raskršća. Jer, nisu li naša bića raskršća na kojima se suočavaju različiti aspekti naših identiteta? Sklona egzaktnoj opservaciji i analizi, Mila Gvardiol izbegla je opšta mesta i ikoničke patente geometrijske apstrakcije tako što je aktivirala individualnu mitologiju i ispovest unutrašnjeg vida. Ona, dakle, predočava unutrašnje duhovno i duševno raskršće i tako posmatraču osetljivog duhovnog sastava otvara nove likovne obzore prostorno-iluzionističke fenomenalnosti. Slikarsko polje ovde je sabirno mesto, raskrsnica, poligon, fundus mogućih puteva. To je mentalni i imaginativni prostor otvorenih i ogoljenih unutrašnjih cesti. Beli i sivi putevi koji se prepliću na crnom mat tonu imaju sugestivnost nečeg vitalistički pokretljivog. Jednom autonomnom znakovnošću ovde je dinamizovano slikarsko polje koje u sebi nosi i nečeg od dalekog odjeka Ešerovih iluzionističkih, grafičkih metamorfoza.
U radovima Mile Gvardiol novijeg datuma prisutan je jedan drugačiji, raskošniji hromatski kod, a time i usložnjena igra odjeka i saglasnosti, koja, što je najlepše, nije narušila formu i karakter harmonije. Oblaci su nova, neočekivana pojava u inače uigranom oblikovanju slikarskog polja. Po liniji magije ekstrema Mila Gvardiol na pojedinim slikama uvodi u svoj opsesivni svet nediferencirane elemente kumulativnih oblaka koji sugerišu nejasne i prilično neodređene perspektive.
Na svojim stabilno i konsekventno oblikovanim poliptisima koji nikako nisu oslobođeni od inspirativnog podstreka vidljive stvarnosti, emocionalna suzdržljivost dovedena je do egzaktnosti. Sačuvavši svoje jasno estetsko mišljenje i integritet apstraktne sinteze, Mila Gvardiol pronašla je svoju intimnu psihološku dispoziciju.
Dragan Danilov, kritičar, pesnik, esejista
Tekst sa otvaranje izložbe "Raskršća" u Galeriji Milotić, Pula 2015.
"Kada sam ušla u Galeriju Milotić i ugledala slike velikih formata umjetnice Mile Gvardiol asocijacije su krenule na afirmirane velikane geometrijske apstrakcije. Od Maljevičevog crnog kvadrata do Kniferovih akromatskih meandra. Ali za razliku od Knifera koji je slikao uglate, matematički predvidive forme građene na principima muških energija, Mila je rastočila taj helenski simbol definiranog patrijarhata u niz vijugavih "pravaca" mekih,organskih smjernica svoje podsvijesti. Ona ne transcendetira vidljivu stvarnost već obrnuto, transcendetira svoju unutrašnjost na zamišljenim pravcima duše koji kompozicijski tendiraju razbijanju zadanih formi same slike i time doprinose jednoj dinamičnosti i dubini viđenog. Instinktom iskusne slikarice, zadanom metrikom slike definiranom raspojasanim linijama i ekspresivnim bojama autorica nas znalački uvlači na svoje autopute podsvijesti. Osjećamo pozitivnu energiju njezinih slika, mir i spokoj.
Studij na Fakultetu digitalnih umjetnosti daje dodatni pečat u njenom slikarskom rukopisu.
Naš život je satkan od mnogobrojnih odluka. Stalno svijesno ili nesvijesno moramo nešto odlučivati u mnogostranom polju mogućnosti i mogućih budućnosti. Svojim odlukama u iluziji trajanja, poput marljivih tkalja, krojimo svoj život.
Instinktivno, više nego racionalno, Mila nam je vizualizirala procese tih tkanja, mentalnih i emocionalnih procesa kroz arhetipski simbol raskrižja svojih slika.
Udaljena od predmetnih motiva, duboko uronjena u apstrakciju još od samih početka njene umjetničke karijere Mila je ostala dosljedna u svojoj slikarskoj misiji kako bi putem čistih likovnih vrijednosti, linije, boje, konture i kompozicije dočarala čisti duh i emociju.U tome čudesno uspijeva. Svakako preporučam pogledati njenu izložbu slika".
Kristina Tamara Kučiš Franić, istoričar umetnosti
"Kada sam ušla u Galeriju Milotić i ugledala slike velikih formata umjetnice Mile Gvardiol asocijacije su krenule na afirmirane velikane geometrijske apstrakcije. Od Maljevičevog crnog kvadrata do Kniferovih akromatskih meandra. Ali za razliku od Knifera koji je slikao uglate, matematički predvidive forme građene na principima muških energija, Mila je rastočila taj helenski simbol definiranog patrijarhata u niz vijugavih "pravaca" mekih,organskih smjernica svoje podsvijesti. Ona ne transcendetira vidljivu stvarnost već obrnuto, transcendetira svoju unutrašnjost na zamišljenim pravcima duše koji kompozicijski tendiraju razbijanju zadanih formi same slike i time doprinose jednoj dinamičnosti i dubini viđenog. Instinktom iskusne slikarice, zadanom metrikom slike definiranom raspojasanim linijama i ekspresivnim bojama autorica nas znalački uvlači na svoje autopute podsvijesti. Osjećamo pozitivnu energiju njezinih slika, mir i spokoj.
Studij na Fakultetu digitalnih umjetnosti daje dodatni pečat u njenom slikarskom rukopisu.
Naš život je satkan od mnogobrojnih odluka. Stalno svijesno ili nesvijesno moramo nešto odlučivati u mnogostranom polju mogućnosti i mogućih budućnosti. Svojim odlukama u iluziji trajanja, poput marljivih tkalja, krojimo svoj život.
Instinktivno, više nego racionalno, Mila nam je vizualizirala procese tih tkanja, mentalnih i emocionalnih procesa kroz arhetipski simbol raskrižja svojih slika.
Udaljena od predmetnih motiva, duboko uronjena u apstrakciju još od samih početka njene umjetničke karijere Mila je ostala dosljedna u svojoj slikarskoj misiji kako bi putem čistih likovnih vrijednosti, linije, boje, konture i kompozicije dočarala čisti duh i emociju.U tome čudesno uspijeva. Svakako preporučam pogledati njenu izložbu slika".
Kristina Tamara Kučiš Franić, istoričar umetnosti
Tekst iz kataloga izložbe "Raskršća" u Blok Galeriji, Beograd 2014, Galeriji Savremene umetnosti Smederevo 2015, Galeriji Milotić, Pula 2015, Likovnom salonu KC Novi sad 2015.
Počev od njujorške škole preko minimal-arta, pa do umetnika sa ovih prostora kao što su Miodrag B. Protić, Aleksandar Tomašević, Julije Knifer ili Radomir Damnjanović Damnjan, geometrijska apstrakcija otvorila je nesaglediva područja izražajnih likovnih mogućnosti. Poetski i vizuelni efekti prisutni na ranijim slikama Mile Gvardiol (recimo na onim radovima iz ciklusa „Predeli duše“) sada su evoluirali u pročišćen mentalni prostor koji upravo nosi iskustvo geometrijske apstrakcije. Tople, lirske kadence iz prethodnog slikarskog bavljenja ove umetnice, sada je prevladao koncept matematičkog mišljenja koji poštuje purističke ideale čistoće i egzaktnosti, mir i harmoniju likovnih struktura, te usaglašenost prostornih planova. No, geometrija je za Milu Gvardiol samo polazište za proces poosobljene slikarske kontemplacije na temu raskršća. Raskršće jeste važno kultno, obredno i mitološko-magijsko mesto kod mnogih indoevropskih naroda. To je epifanijski prostor pribiranja, središte sveta odakle se pružaju zacrtani putevi. Na raskršću nam se valja zamisliti i sabrati se iznutra. Sa raskršća se odlazi u nepoznato, odatle počinje pustolovina.
Poliptisi Mile Gvardiol ukazuju na simboličku važnost raskršća. Jer, nisu li naša bića raskršća na kojima se suočavaju različiti aspekti naših identiteta? Mila Gvardiol je izbegla opšta mesta i ikoničke patente geometrijske apstrakcije tako što je aktivirala individualnu mitologiju i ispovest unutrašnjeg vida. Ona, dakle, predočava unutrašnje duhovno i duševno raskršće i tako posmatraču osetljivog duhovnog sastava otvara nove likovne obzore. Slikarsko polje ovde je sabirno mesto, raskrsnica, poligon, fundus mogućih puteva. To je mentalni i imaginativni prostor otvorenih i ogoljenih unutrašnjih cesti. Beli i sivi putevi koji se prepliću na crnom mat tonu imaju sugestivnost nečeg vitalistički pokretljivog. Jednom autonomnom znakovnošću ovde je dinamizovano slikarsko polje koje u sebi nosi i nečeg od dalekog odjeka Ešerovih iluzionističkih, grafičkih metamorfoza.
Na svojim stabilno i konsekventno oblikovanim poliptisima koji nikako nisu oslobođeni od inspirativnog podstreka vidljive stvarnosti, emocionalna suzdržljivost dovedena je do egzaktnosti. Sačuvavši svoje jasno estetsko mišljenje i integritet apstraktne sinteze, Mila Gvardiol pronašla je svoju intimnu psihološku dispoziciju.
Dragan Danilov, kritičar, pesnik, esejista
Počev od njujorške škole preko minimal-arta, pa do umetnika sa ovih prostora kao što su Miodrag B. Protić, Aleksandar Tomašević, Julije Knifer ili Radomir Damnjanović Damnjan, geometrijska apstrakcija otvorila je nesaglediva područja izražajnih likovnih mogućnosti. Poetski i vizuelni efekti prisutni na ranijim slikama Mile Gvardiol (recimo na onim radovima iz ciklusa „Predeli duše“) sada su evoluirali u pročišćen mentalni prostor koji upravo nosi iskustvo geometrijske apstrakcije. Tople, lirske kadence iz prethodnog slikarskog bavljenja ove umetnice, sada je prevladao koncept matematičkog mišljenja koji poštuje purističke ideale čistoće i egzaktnosti, mir i harmoniju likovnih struktura, te usaglašenost prostornih planova. No, geometrija je za Milu Gvardiol samo polazište za proces poosobljene slikarske kontemplacije na temu raskršća. Raskršće jeste važno kultno, obredno i mitološko-magijsko mesto kod mnogih indoevropskih naroda. To je epifanijski prostor pribiranja, središte sveta odakle se pružaju zacrtani putevi. Na raskršću nam se valja zamisliti i sabrati se iznutra. Sa raskršća se odlazi u nepoznato, odatle počinje pustolovina.
Poliptisi Mile Gvardiol ukazuju na simboličku važnost raskršća. Jer, nisu li naša bića raskršća na kojima se suočavaju različiti aspekti naših identiteta? Mila Gvardiol je izbegla opšta mesta i ikoničke patente geometrijske apstrakcije tako što je aktivirala individualnu mitologiju i ispovest unutrašnjeg vida. Ona, dakle, predočava unutrašnje duhovno i duševno raskršće i tako posmatraču osetljivog duhovnog sastava otvara nove likovne obzore. Slikarsko polje ovde je sabirno mesto, raskrsnica, poligon, fundus mogućih puteva. To je mentalni i imaginativni prostor otvorenih i ogoljenih unutrašnjih cesti. Beli i sivi putevi koji se prepliću na crnom mat tonu imaju sugestivnost nečeg vitalistički pokretljivog. Jednom autonomnom znakovnošću ovde je dinamizovano slikarsko polje koje u sebi nosi i nečeg od dalekog odjeka Ešerovih iluzionističkih, grafičkih metamorfoza.
Na svojim stabilno i konsekventno oblikovanim poliptisima koji nikako nisu oslobođeni od inspirativnog podstreka vidljive stvarnosti, emocionalna suzdržljivost dovedena je do egzaktnosti. Sačuvavši svoje jasno estetsko mišljenje i integritet apstraktne sinteze, Mila Gvardiol pronašla je svoju intimnu psihološku dispoziciju.
Dragan Danilov, kritičar, pesnik, esejista
Tekst sa otvaranja izložbe "Svetlosti vitraža" otvorenoj u Galeriji Mostovi Balkana, Kragujevac 2012.
Snažno, svesno i sređeno prvi je utisak, koji dobijamo posmatrajući radove Mile Gvardiol, gde je dvodimenzionalnost slike sačuvana kao realnost koja, donekle, uslovljava njen likovni doživljaj.
Geometrijski način mišljenja, oštro profilisanim oblicima samo je prividno statičan. Mila zapravo kroz višeslojan način gradnje njenih dela, teksturom i ritmom povezuje i raspevava strogu geometrijalizaciju prizora, takođe neguje i liniju kao važan likovni element, kojom dopunjuje oblik, boju, i dodatno pojačava utisak dinamičnosti kompozicije.
Intenzivan kolorit je pažljivo odabran. Valerski odnosi balansirani. Višeslojni planovi su slagani sa strpljenjem pout kolažiranja tako da je i pored prisutne dinamike sveukupni doživljaj smiren, pun svetlosti i zaista podseća na vitraž.
Poetska maštovitost i snaga izraza sa čistotom i strogošću izvođenja govori o Mili Gvardiol kao o čoveku i umetniku, ali i o ostvarenosti opusa čija je metafizika čulno i duhovno uverljiva.
Nenad Ristović, kustos galerije "Mostovi Balkana"
Snažno, svesno i sređeno prvi je utisak, koji dobijamo posmatrajući radove Mile Gvardiol, gde je dvodimenzionalnost slike sačuvana kao realnost koja, donekle, uslovljava njen likovni doživljaj.
Geometrijski način mišljenja, oštro profilisanim oblicima samo je prividno statičan. Mila zapravo kroz višeslojan način gradnje njenih dela, teksturom i ritmom povezuje i raspevava strogu geometrijalizaciju prizora, takođe neguje i liniju kao važan likovni element, kojom dopunjuje oblik, boju, i dodatno pojačava utisak dinamičnosti kompozicije.
Intenzivan kolorit je pažljivo odabran. Valerski odnosi balansirani. Višeslojni planovi su slagani sa strpljenjem pout kolažiranja tako da je i pored prisutne dinamike sveukupni doživljaj smiren, pun svetlosti i zaista podseća na vitraž.
Poetska maštovitost i snaga izraza sa čistotom i strogošću izvođenja govori o Mili Gvardiol kao o čoveku i umetniku, ali i o ostvarenosti opusa čija je metafizika čulno i duhovno uverljiva.
Nenad Ristović, kustos galerije "Mostovi Balkana"
Predgovor iz kataloga izložbe "Predeli duše" održanoj u Galeriji Singidunum, Beograd 2012.
Samozadata tema mlade umetnice Mile Gvardiol obavezuje na duhovnost, a duhovnost na izvestan način oplemenjuje umetnost. Svojom izložbom raskošnih pejzaža odupire se agresivnoj pomodnosti i sveobuhvatnim ukupnim strujanjima raznih vidova apstrakcije.
Ona nije ravnodušna prema promenama, koje su se dešavale u likovnoj umetnosti. Pomamno je pratila sva zbivanja na likovnoj sceni, u svetu i kod nas. Njeni svojevsrsni pejzaži nose njen lični pečat i predstavljaju jednu homogenu celinu i intimno shvatanje umetnosti. Oni, svakako, ukazuju na jedan od puteva njenog daljeg razvoja.
Dela koja Mila Gvardiol ovom prilikom izlaže sudu javnosti su ostvareni - vešto uspostavljenim slikarskim poljima, koja se utapaju u razbuktale bojene reflekse, prečišćenog i rafiniranog kolorita sa snažnim ekspresivnim bojama.
Ona svojom osobenom imaginacijom izgradjuje svet harmonije, a emocije u njenom slikarstvu su činilac stvaranja i trajanja, kojima želi da sačuva svoju dušu od neželjenih dodira umetnosti – New agea.
I najzad, ova izložba u Singidunumu predstavlja pravo osveženje i vraća ljubiteljima umetnosti autentičan osećaj za prave umetničke vrednosti, koje ne treba tumačiti već u njima uživati.
MošaTodorović, galerista
Samozadata tema mlade umetnice Mile Gvardiol obavezuje na duhovnost, a duhovnost na izvestan način oplemenjuje umetnost. Svojom izložbom raskošnih pejzaža odupire se agresivnoj pomodnosti i sveobuhvatnim ukupnim strujanjima raznih vidova apstrakcije.
Ona nije ravnodušna prema promenama, koje su se dešavale u likovnoj umetnosti. Pomamno je pratila sva zbivanja na likovnoj sceni, u svetu i kod nas. Njeni svojevsrsni pejzaži nose njen lični pečat i predstavljaju jednu homogenu celinu i intimno shvatanje umetnosti. Oni, svakako, ukazuju na jedan od puteva njenog daljeg razvoja.
Dela koja Mila Gvardiol ovom prilikom izlaže sudu javnosti su ostvareni - vešto uspostavljenim slikarskim poljima, koja se utapaju u razbuktale bojene reflekse, prečišćenog i rafiniranog kolorita sa snažnim ekspresivnim bojama.
Ona svojom osobenom imaginacijom izgradjuje svet harmonije, a emocije u njenom slikarstvu su činilac stvaranja i trajanja, kojima želi da sačuva svoju dušu od neželjenih dodira umetnosti – New agea.
I najzad, ova izložba u Singidunumu predstavlja pravo osveženje i vraća ljubiteljima umetnosti autentičan osećaj za prave umetničke vrednosti, koje ne treba tumačiti već u njima uživati.
MošaTodorović, galerista
Tekst sa otvaranja izložbe "Svetlosti vitraža" održanoj u Galeriji Čedomir Krstić, Pirot 2011.
Pred nama je savremeni koncept mladog autora nepokolebljivog borca u savremenim umetničkim tokovima. Birajući veoma pažljivo temate sa kojima će projektovati svoj umetnički stav, ona brusi svoj likovni dar i gradi autohtoni slikarski profil.
Predmete životnih tokova i sudbina, Mila naročitim senzibilitetom i istančanim likovnim darom, otkriva i projektuje kroz autentične individualno-unutrašnje i sudbonosne životne niti, tačnije kroz dragocena pulsiranja života. Tako slike postaju fluidna struktura koja sa neobičnim kolornim eksplozijama, progovaraju glasovima svojih simboličkih vrednosti. Kompozicija, koherentnošću, projektuje se kao zaokružena i skladna umetnička celina sa jasno naglašenim humanističkim akcentima.
Neguje apstraktni koncept dok su slike prava mala filozofska promišljanja sveta, koja svojim snažnim asocijativnim zahtevima podstiču posmatrača da i sam pristupi individualnim, odnosno intimnim asocijativnim seansama.Materija, trajanje i vreme, aktivni su kreatori kako likovne tako i filozofske vizije. Ovakva apstraktna struktura slike ne dozvoljava da se lako uđe u njihov duhovni sloj značenja. Iako nazivima pojedinih slika kao „Harfa“, „Slonovi“, „Noćna muzika“,“Disko niht“,“Proleće u vrtu“, ukazuje na poznate forme iz prirode, njen unutrašnji doživljaj sveta i života pripada domenu apstrakcije. Jedan naizgled haotični prostor intenzivnim koloritom i čarolijom bojenih odnosa, preobražava se u osmišljeni duhovni prostor. Kolorit, ekspresivan, bogat u svim svojim transformacijama ni u kom slučaju nema namenu da nas opčini, već da dočara motiv, kako ga autor oseća i doživljava. Elementima različitih oblika, Mila pruža osećaj srazmere i mira formirajući jedinstvenu i skladnu celinu, bez suvišnih detalja, do jasnih prostornih rešenja kompozicije.
Slike Mile Gvardiol su svojevrsne slagalice, kaleidoskopi, mesto doživljaja, slobodnog emocionalnog prepuštanja lepoti, uzbuđenju, estetskom, hedonističkom-svemu onome što nam nedostaje izvan ravnine belog platna.S druge strane, poruke koje to slikarstvo emituje, manje su racionalno razmišljanje o apsolutnim vrednostima a više radost življenja i kreativnog čina. U nenametljivoj simbolici pronalazimo izgubljena uporišta i vlastitog slobodnog duha.
Na kraju treba reći da u svim njenim razvojnim fazama u okviru apstraktne forme sa različitim tematskim opredeljenjima, lako prepoznajemo ono što im je zajedničko: siguran crtež, izuzetan koloristički dar za prebogate hromatske kombinacije, čvrste kompozicione strukture, privlačne sugestivne forme i poetični način likovnog razmišljanja. A takvo slikarstvo Mile Gvardiol svakako ima svoju budućnost.
Radmila Vlatković, istoričar umetnosti, muzejski savetnik
Pred nama je savremeni koncept mladog autora nepokolebljivog borca u savremenim umetničkim tokovima. Birajući veoma pažljivo temate sa kojima će projektovati svoj umetnički stav, ona brusi svoj likovni dar i gradi autohtoni slikarski profil.
Predmete životnih tokova i sudbina, Mila naročitim senzibilitetom i istančanim likovnim darom, otkriva i projektuje kroz autentične individualno-unutrašnje i sudbonosne životne niti, tačnije kroz dragocena pulsiranja života. Tako slike postaju fluidna struktura koja sa neobičnim kolornim eksplozijama, progovaraju glasovima svojih simboličkih vrednosti. Kompozicija, koherentnošću, projektuje se kao zaokružena i skladna umetnička celina sa jasno naglašenim humanističkim akcentima.
Neguje apstraktni koncept dok su slike prava mala filozofska promišljanja sveta, koja svojim snažnim asocijativnim zahtevima podstiču posmatrača da i sam pristupi individualnim, odnosno intimnim asocijativnim seansama.Materija, trajanje i vreme, aktivni su kreatori kako likovne tako i filozofske vizije. Ovakva apstraktna struktura slike ne dozvoljava da se lako uđe u njihov duhovni sloj značenja. Iako nazivima pojedinih slika kao „Harfa“, „Slonovi“, „Noćna muzika“,“Disko niht“,“Proleće u vrtu“, ukazuje na poznate forme iz prirode, njen unutrašnji doživljaj sveta i života pripada domenu apstrakcije. Jedan naizgled haotični prostor intenzivnim koloritom i čarolijom bojenih odnosa, preobražava se u osmišljeni duhovni prostor. Kolorit, ekspresivan, bogat u svim svojim transformacijama ni u kom slučaju nema namenu da nas opčini, već da dočara motiv, kako ga autor oseća i doživljava. Elementima različitih oblika, Mila pruža osećaj srazmere i mira formirajući jedinstvenu i skladnu celinu, bez suvišnih detalja, do jasnih prostornih rešenja kompozicije.
Slike Mile Gvardiol su svojevrsne slagalice, kaleidoskopi, mesto doživljaja, slobodnog emocionalnog prepuštanja lepoti, uzbuđenju, estetskom, hedonističkom-svemu onome što nam nedostaje izvan ravnine belog platna.S druge strane, poruke koje to slikarstvo emituje, manje su racionalno razmišljanje o apsolutnim vrednostima a više radost življenja i kreativnog čina. U nenametljivoj simbolici pronalazimo izgubljena uporišta i vlastitog slobodnog duha.
Na kraju treba reći da u svim njenim razvojnim fazama u okviru apstraktne forme sa različitim tematskim opredeljenjima, lako prepoznajemo ono što im je zajedničko: siguran crtež, izuzetan koloristički dar za prebogate hromatske kombinacije, čvrste kompozicione strukture, privlačne sugestivne forme i poetični način likovnog razmišljanja. A takvo slikarstvo Mile Gvardiol svakako ima svoju budućnost.
Radmila Vlatković, istoričar umetnosti, muzejski savetnik
Predgovor iz kataloga galerije: Kuća "Đure Jakšića", Beograd; Narodni Muzej Užice "Kuća Jokanovića", Užice; "Vladislav Maržik", Kraljevo; Galerija "DLUM", Skopje, 2011.
Pet godina izlagačke aktivnosti, što podrazumeva izlaženje pred javnost i kritiku, najčešće je dovoljan period da se upozna jedan slikar, da se stekne utisak o njegovim kreativnim naporima i dostignućima. Pa tako i sa Milom Gvardiol.
Stasala u vreme agresivnog nastupa tzv. Novih medija, opredelila se za klasično shvatanje slikarstva, za onu često potcenjivanu istinu: da je slika “površina ispunjena bojom“, kako je to učio veliki mag Nedeljko Gvozdenović. Pri tom se slikarka otkriva kao introvertna priroda, koja u askezi svog ateljea rascvetava svoje ideje, prevodeći ih na platno kao uzbudljive uzlete svoje mašte.
Mada nazivima pojedinih radova kao „Leptirov let“ ili „Slonovi“ provocira asocijacije na poznate forme iz prirode, njen unutrašnji doživljaj sveta i života pripada domenu apstrakcije. Kao odraz spontanih i racionalnih raspoloženja, preplitanja bojenih i grafičkih elemenata zatvara Miline kompozicije u zvučne akorde jedne složene orkestracije; akorde u okviru kojih zatreperi poneka lepršava, vedra improvizacija, ali dominiraju ozbiljni, duboki tonovi.
Uzmemo li u obzir smenjivanje nejednakih oblika i različite teksture, možemo zaključiti da slikarka svoje „vitraže“ radi na uzbudljivom, dinamičnom kontrapunktu, gde se jedan na prvi pogled haotičan prostor čarolijom bojenih odnosa preobražava u umiren, strukturiran duhovni prostor. U tom prostoru različiti elementi dolaze do izražaja kao delovi koji ne nanose štetu jedni drugima; najdrastičniji kontrasti ne dovode do rušenja celine. Osećaj za srazmere i istančano pronalaženje prelaznih likovnih vrednosti, umiruju eksplozivne elemente i zatvaraju kompoziciju u jedinstvenu, skladnu celinu.
Što se suštinskog sadržaja tiče, u savremenom ambijentu potisnutih duhovnih, a posebno estetskih vrednosti, slikarstvo Mile Gvardiol jeste, rekli bismo, svojevrsna pobuna protivu logike tehničkog reda i svođenja čoveka na broj u kompjuteru, protivu potrošačkog mentaliteta i alijenacije. S druge strane, poruke koje to slikarstvo emituje manje su racionalno razmišljanje o apsolutnim vrednostima, a više radost življenja i kreativnog čina. Nenametljiva simbolika zrači ovozemaljsko osećanje tihe radosti i razumevanja za ljudske odnose.
U tom smislu, prepoznajemo optimizam Mediteranca, koji koristi tradicionalna iskustva da svoju misao prevede na prepoznatljiv likovni jezik. Po svom opštem izrazu, taj jezik pripada beogradskoj kolorističkoj tradiciji. Međutim, unutar tog zajedničkog obeležja, slikarstvo Mile Gvardiol zrači lični senzibilitet i humanizam, uz nepokolebivu veru u duhovne vrednosti kojima umetnost oplemenjuje naš prozaični svakodnevni život.
Dr. Stanislav Staša Živković, istoričar umetnosti
Pet godina izlagačke aktivnosti, što podrazumeva izlaženje pred javnost i kritiku, najčešće je dovoljan period da se upozna jedan slikar, da se stekne utisak o njegovim kreativnim naporima i dostignućima. Pa tako i sa Milom Gvardiol.
Stasala u vreme agresivnog nastupa tzv. Novih medija, opredelila se za klasično shvatanje slikarstva, za onu često potcenjivanu istinu: da je slika “površina ispunjena bojom“, kako je to učio veliki mag Nedeljko Gvozdenović. Pri tom se slikarka otkriva kao introvertna priroda, koja u askezi svog ateljea rascvetava svoje ideje, prevodeći ih na platno kao uzbudljive uzlete svoje mašte.
Mada nazivima pojedinih radova kao „Leptirov let“ ili „Slonovi“ provocira asocijacije na poznate forme iz prirode, njen unutrašnji doživljaj sveta i života pripada domenu apstrakcije. Kao odraz spontanih i racionalnih raspoloženja, preplitanja bojenih i grafičkih elemenata zatvara Miline kompozicije u zvučne akorde jedne složene orkestracije; akorde u okviru kojih zatreperi poneka lepršava, vedra improvizacija, ali dominiraju ozbiljni, duboki tonovi.
Uzmemo li u obzir smenjivanje nejednakih oblika i različite teksture, možemo zaključiti da slikarka svoje „vitraže“ radi na uzbudljivom, dinamičnom kontrapunktu, gde se jedan na prvi pogled haotičan prostor čarolijom bojenih odnosa preobražava u umiren, strukturiran duhovni prostor. U tom prostoru različiti elementi dolaze do izražaja kao delovi koji ne nanose štetu jedni drugima; najdrastičniji kontrasti ne dovode do rušenja celine. Osećaj za srazmere i istančano pronalaženje prelaznih likovnih vrednosti, umiruju eksplozivne elemente i zatvaraju kompoziciju u jedinstvenu, skladnu celinu.
Što se suštinskog sadržaja tiče, u savremenom ambijentu potisnutih duhovnih, a posebno estetskih vrednosti, slikarstvo Mile Gvardiol jeste, rekli bismo, svojevrsna pobuna protivu logike tehničkog reda i svođenja čoveka na broj u kompjuteru, protivu potrošačkog mentaliteta i alijenacije. S druge strane, poruke koje to slikarstvo emituje manje su racionalno razmišljanje o apsolutnim vrednostima, a više radost življenja i kreativnog čina. Nenametljiva simbolika zrači ovozemaljsko osećanje tihe radosti i razumevanja za ljudske odnose.
U tom smislu, prepoznajemo optimizam Mediteranca, koji koristi tradicionalna iskustva da svoju misao prevede na prepoznatljiv likovni jezik. Po svom opštem izrazu, taj jezik pripada beogradskoj kolorističkoj tradiciji. Međutim, unutar tog zajedničkog obeležja, slikarstvo Mile Gvardiol zrači lični senzibilitet i humanizam, uz nepokolebivu veru u duhovne vrednosti kojima umetnost oplemenjuje naš prozaični svakodnevni život.
Dr. Stanislav Staša Živković, istoričar umetnosti
Predgovor iz kataloga galerije: "Stara kapetanija", Beograd; Kuća Vojnovića, Indjija, 2010.
Osećam izuzetno zadovoljstvo kada u mnoštvu mladih i najmlađih likovnih umetnika prepoznam i izdvojim one, koji su već svojom prvom samostalnom izložbom nagovestili, ubedljivo, da će oslonac i pokretačka energija biti do promišljenih i dobro negovanih osobenosti.
Kako će mladost, a pritom dolazeća zrelost, doneti u budućnosti sjajne realizacije sa početka sopstvenih potencijala, mogla bih, naravno, da ostavim za neko drugo vreme u kome će biti diferencijacija onih koji mogu i onih koji su se uzalud trudili. Jer publika nikad ne aplaudira smišljenim lažima i lošim talentima.
Prva samostalna izložba slika Mile Gvardiol u galeriji Kolarčeve narodne zadužbine, 2006. godine slikovito i obećavajuće je bila potvrda u ono u šta ja verujem. Jedna pažnja koju treba razmotriti, a bila bi najveće priznanje njenom slikarstvu su “kalkani” velikih zgrada, naročito u Novom Beogradu, i, naravno, drugih velikih objekata. Turobnost i sivilo zgrada u dalekosežnosti donose i melanholiju stanovnika, a o potomcima da i ne govorimo! Apel pogledajte opet radove Mile Gvardiol i način na koji je multiplicirala sekvence primarne ideje i konsekventnost izvedbe (izvođenja). Nije tajna (a možda i jeste) da se radi o osobi, koja će nam dozvoliti da u njene skrivene imaginacije možda u budućnosti zavirimo i budemo njeni zarobljenici.
Srećom, dolazimo do njene nove izložbe, kontinuitet ciklusa u novim slikama Mile Gvardiol, nije samo zbir razlika u sličnostima. U pitanju je mogući ishod preporoda slike, koji se u ovom trenutku njenog rada može dovoditi u vezu sa posledicama redukovanja nekadašnih brojnih detalja. Ovde se čini da se uspostavlja prevlast fino opuštenog mišljenja bojom, nad bilo kojim slikarskim značenjem ovekovečenog motiva. “Ko ume da vidi ne mora da gleda, ko ume da gleda videće” - ovo je moja parafraza Kamija Pisaroa, rečenica koju prepoznajem i danas.
Mladi ljudi su hrabri u avanturi ”stvaranja umetnosti”, istrajni i tako dokazuju sebe. Zamislite posmatrače u ambijentu velikih staklenih “zamkova” današnjice da ne moraju da putuju u Paiz, Šartr, Rems, da bi videli vitraže umetnika, koji su angažovani na dobrobit umetnosti.
Njene slike nastale u tehnici akrila, mogle bi biti ovaploćene u jednoj od najlepših likovnih tehnika - vitražu. Zamislite, na jednom prozoru na istoku, a na drugom prozoru na zapadu, prodore svetlosti za koje nema nadoknade, već samo vrhunsko zadovoljstvo.
I na kraju, zapitajte se koliko biste tih radova uzeli i odneli u okruženje u kome živite!?
Mr. Branka Marić, akademski slikar
Osećam izuzetno zadovoljstvo kada u mnoštvu mladih i najmlađih likovnih umetnika prepoznam i izdvojim one, koji su već svojom prvom samostalnom izložbom nagovestili, ubedljivo, da će oslonac i pokretačka energija biti do promišljenih i dobro negovanih osobenosti.
Kako će mladost, a pritom dolazeća zrelost, doneti u budućnosti sjajne realizacije sa početka sopstvenih potencijala, mogla bih, naravno, da ostavim za neko drugo vreme u kome će biti diferencijacija onih koji mogu i onih koji su se uzalud trudili. Jer publika nikad ne aplaudira smišljenim lažima i lošim talentima.
Prva samostalna izložba slika Mile Gvardiol u galeriji Kolarčeve narodne zadužbine, 2006. godine slikovito i obećavajuće je bila potvrda u ono u šta ja verujem. Jedna pažnja koju treba razmotriti, a bila bi najveće priznanje njenom slikarstvu su “kalkani” velikih zgrada, naročito u Novom Beogradu, i, naravno, drugih velikih objekata. Turobnost i sivilo zgrada u dalekosežnosti donose i melanholiju stanovnika, a o potomcima da i ne govorimo! Apel pogledajte opet radove Mile Gvardiol i način na koji je multiplicirala sekvence primarne ideje i konsekventnost izvedbe (izvođenja). Nije tajna (a možda i jeste) da se radi o osobi, koja će nam dozvoliti da u njene skrivene imaginacije možda u budućnosti zavirimo i budemo njeni zarobljenici.
Srećom, dolazimo do njene nove izložbe, kontinuitet ciklusa u novim slikama Mile Gvardiol, nije samo zbir razlika u sličnostima. U pitanju je mogući ishod preporoda slike, koji se u ovom trenutku njenog rada može dovoditi u vezu sa posledicama redukovanja nekadašnih brojnih detalja. Ovde se čini da se uspostavlja prevlast fino opuštenog mišljenja bojom, nad bilo kojim slikarskim značenjem ovekovečenog motiva. “Ko ume da vidi ne mora da gleda, ko ume da gleda videće” - ovo je moja parafraza Kamija Pisaroa, rečenica koju prepoznajem i danas.
Mladi ljudi su hrabri u avanturi ”stvaranja umetnosti”, istrajni i tako dokazuju sebe. Zamislite posmatrače u ambijentu velikih staklenih “zamkova” današnjice da ne moraju da putuju u Paiz, Šartr, Rems, da bi videli vitraže umetnika, koji su angažovani na dobrobit umetnosti.
Njene slike nastale u tehnici akrila, mogle bi biti ovaploćene u jednoj od najlepših likovnih tehnika - vitražu. Zamislite, na jednom prozoru na istoku, a na drugom prozoru na zapadu, prodore svetlosti za koje nema nadoknade, već samo vrhunsko zadovoljstvo.
I na kraju, zapitajte se koliko biste tih radova uzeli i odneli u okruženje u kome živite!?
Mr. Branka Marić, akademski slikar
Predgovor iz kataloga galerije "Zadužbine Ilije M. Kolarca", Beograd, 2006.
Mila Gvardiol je predstavnik najmlađe generacije umetnika koja u umetnost ulazi sa svešću o pravu na brisanje granica između ličnog i opšteg, originalnog i preuzetog.
U radovima za ovu postavku umetnica se okreće krajnje čistom, reduciranom likovnom znaku gde slika postaje autentičan likovni israz zasnovan na osnovnim slikarskim elementima i okrenuta samom biću likovnog jezika. Mila Gvardiol sliku gradi prema unutrašnjem modelu sa vidljivom sklonošću ka analizi, sažetosti ali i osećaju za metafizički prostor. Poetika slike okrenuta je simboličkom sloju koji ukazuje na nova značenja i analogije. Međutim, pojam apstrakcija u slikarstvu Mile Gvardiol nije nikakav programski imperativ već činjenica prisustva likovnog motiva koji afirmiše elementarne , praiskonske vrednosti slike koje autorka sposobnošću odabiranja i dovođenja u vezu i pretvara u složenije vidove likovnog iskaza
Mila Gvardiol zadržava geometrijsku strukturu dela koja je jedinstvena u formalno-stilskom pogledu i sa posebnim senzibilitetom povezuje čulne vrednosti u doživljaju likovne forme . U njenom stvaralaštvu evidentan je proces stilizacije kada forma na granici predstavnosti preuzima samostalnu ulogu i počinje da se deli, kombijnuje širi i umnožava sa osnovnim saznanjima vizuelnog iskustva iskazanog u vidu simbola ili znaka. Blaga geometrizacija je sredstvo da se sačuva integritet celine, da se odrede planovi u slici koji se potenciraju rasporedom svetla. Izložena dela posredno i na simboličan način definišu njen doživljaj stvarnosti, unutrašnji monolog , šifrovanu poruku okrenutu sadržajima individualne mitologije. Vidljivo je nastojanje Mile Gvardiol da se u najnovijim radovima kroz moderni plastički jezik impliciraju i izraze elementi osvojenog likovnog jezika.
Natalija Cerović, istoričar umetnosti, kustos Cvijete Zuzorić
Mila Gvardiol je predstavnik najmlađe generacije umetnika koja u umetnost ulazi sa svešću o pravu na brisanje granica između ličnog i opšteg, originalnog i preuzetog.
U radovima za ovu postavku umetnica se okreće krajnje čistom, reduciranom likovnom znaku gde slika postaje autentičan likovni israz zasnovan na osnovnim slikarskim elementima i okrenuta samom biću likovnog jezika. Mila Gvardiol sliku gradi prema unutrašnjem modelu sa vidljivom sklonošću ka analizi, sažetosti ali i osećaju za metafizički prostor. Poetika slike okrenuta je simboličkom sloju koji ukazuje na nova značenja i analogije. Međutim, pojam apstrakcija u slikarstvu Mile Gvardiol nije nikakav programski imperativ već činjenica prisustva likovnog motiva koji afirmiše elementarne , praiskonske vrednosti slike koje autorka sposobnošću odabiranja i dovođenja u vezu i pretvara u složenije vidove likovnog iskaza
Mila Gvardiol zadržava geometrijsku strukturu dela koja je jedinstvena u formalno-stilskom pogledu i sa posebnim senzibilitetom povezuje čulne vrednosti u doživljaju likovne forme . U njenom stvaralaštvu evidentan je proces stilizacije kada forma na granici predstavnosti preuzima samostalnu ulogu i počinje da se deli, kombijnuje širi i umnožava sa osnovnim saznanjima vizuelnog iskustva iskazanog u vidu simbola ili znaka. Blaga geometrizacija je sredstvo da se sačuva integritet celine, da se odrede planovi u slici koji se potenciraju rasporedom svetla. Izložena dela posredno i na simboličan način definišu njen doživljaj stvarnosti, unutrašnji monolog , šifrovanu poruku okrenutu sadržajima individualne mitologije. Vidljivo je nastojanje Mile Gvardiol da se u najnovijim radovima kroz moderni plastički jezik impliciraju i izraze elementi osvojenog likovnog jezika.
Natalija Cerović, istoričar umetnosti, kustos Cvijete Zuzorić